Saljani svoje Saljske užance ne vežu uz sveca, kao što to biva s proslavama u drugim dalmatinskim mjestima, ali zato već 60 godina vikend prije Vele Gospe obilježavaju tradicionalnim trodnevnim kulturno – zabavnim sadržajem
Već više od pola stoljeća Tovareća mužika u simbiozi je sa Saljskim užancima, a mještani Salija prije točno 60 godina odlučili su zadovoljiti domaće i furešte organizacijom Saljskih užanca.
Tovareća mužika i Saljske užance su u simbiozi, može se reći – ne mogu ni Užance bez Tovareće ni Tovareća bez Užanci – Ani Marušić s HRT-a rekao je Paško Bonja.
Jedan od izvornih začetnika Saljkih užanci, Anđelko Čiko Raljević, prisjetio se kako je cijela priča krenula: 1958. godine moji prijatelji, nas sedam-osam stali smo čitavu noć na mulu i pala je ideja kako ćemo zadovoljiti domaći i furešti svit. Onda je bio turizam počeo tek u Salima… tko je znao da će do ovoga doći…
Reportažu Ane Marušič pogledajte na poveznici.
Godinu dana kasnije službeno je nastala Tovareća mužika. Kako je nastala, pitate se?
Tovareća mužika sastavni je dio lokalnih fešta, a višegodišnjim ponavljanjem i postala je dijelom saljske tradicije – navodi wikipedia.
Batarela, kao skup nasumičnih zvukova s ciljem stvaranja buke, od davnina je bila običaj otočana koji su u dugim i hladnim noćima njome tjerali zle duhove, veselili se i, naravno, rugali, najčešće udovcima ili udovicama koji bi se ponovno vjenčavali.
Godine 1959. nekoliko mladića na saljskom portu, čuvši da se u selu događa vela batarela tj. vjenčanje stare cure Paškvale, brzo su se opremili instrumentima i krenuli prema selu postrojeni u dvoredu, poput svirača limene glazbe, intonirajući jednu dobro poznatu koračnicu i pjesmu Šjora Mare, uvevši tako disciplinu u tu anarhističnu buku i kanalizirajući taj kaos zvukova u nešto pozitivno i uhu ugodno, uz gromoglasno oduševljenje mještana.
Nakon tog uspjelog nastupa, gdje su zvučali kao prava glazba, ponovno nastupaju na Krnevalu uz dodatak velikog i malog bubnja. Već 16. kolovoza iste godine nastupaju u svečanom mimohodu 2. Saljskih trk tovarov (kasnije Saljske užance), nadomještajući tako zamrlu limenu glazbu i dobivajući od duhovitih Saljana naziv – Tovareća mužika.
Što je bilo presudno?
Treba istaknuti da su za ovakvu trenutnu improvizaciju bila presudna dva faktora: dobra uvježbanost trojice rogištov postignuta na brodovima prilikom odlaska na ribolov u Kornate. Svjesni ograničenih tonalnih mogućnosti volovskog roga uporno su pokušavali izvući neku melodiju koja bi zvučala bar toliko slično da se može prepoznati. Značajna činjenica da su dvojica iz buduće Mužike imala solidno iskustvo stečeno sviranjem u limenoj glazbi pa su mogli dati pravi impuls za skladni i dojmljiv scenski nastup.
Zbog općenito uvriježenog mišljenja o rogu kao o znaku poruge, mnogi mještani nisu uvijek bili oduševljeni ovakvim predstavljanjem svog mjesta. Ipak, Tovareća je mužika sve većom brojnošću, u dojmljivoj odjeći te koreografskim nastupom, osvojila i one najokorjelije i najortodoksnije čuvare običaja i tradicije. Pojedini su instrumenti (rog, šumpreš) dugotrajno bili, ne samo u praktičnoj funkciji svagdašnjeg života i običaja ovih otočana, nego i utkani u mjesne predaje i legende s neizbježnim vjerovanjem u njihova moćna, magična svojstva koja su štitila od uroka te branila od svih zala i drugih nevolja.
Tovareća mužika zapravo je plod dugotrajne tradicije sadržane u običajima, predajama i legendama otočana te se sama prirodno uronila u tradiciju i postala legenda mjesta Sali, potičući svojim nastupima obnovu napuštenih običaja. Zbog svih tih činjenica možemo zaključiti da je ona postojala u Salima oduvijek, ali je institucionirana davne 1959. godine.
Izvor: Pokret otoka